Domovina Bosna i Hercegovina
Povijesna zbivanja na tlu Bosne i Hercegovine traje od davne prošlosti do danas. Između 1154. i 1377. bila je jedna od banovina, od 1377. do 1462. kraljevina, a 1463. je priznao ju je Rim, ali su iste godine Osmanlije uništile bansku i kraljevsku vlast. Kraljevina Bosna bila je katolička i zapadno orijentirana k
"Naseljena od paleolitika, a najstarija naselja pripadaju kulturi moustériena. Od poč. ← 1. tisućljeća ondje žive ilir. plemena Mezeji, Oserijati, Breuci, Japodi, Desidijati, Delmati, Autarijati, Daorsi. U ← 4. st. prodiru keltska plemena. Od ← 229. do ← 168. Iliri vode dugotrajne ratove protiv rim. legija. Istom nakon sloma Batonova ustanka (6 – 9. god.) Rimljani su ovladali područjem BiH, koje ulazi u sastav rim. provincije Dalmacije. Podjelom Carstva 395. teritorij BiH pripao je Z dijelu. Od 476. ovim prostorima prolaze mnogi germ. narodi (pod vlašću Istočnih Gota 489. – o. 540.), a od tada počinju prodirati Avari i Slaveni, koji se poč. 7. st. trajnije naseljavaju. U rat protiv avarske države Franci su uvukli i Hrvate koji su, svladavši Avare, zaposjeli njihovu zemlju.
Sredinom 10. st. prvi se put spominje Bosna kao malo područje uz gornji tok rijeke Bosne. Pojedina područja kasnijeg bosanskohercegovačkog teritorija razvijaju se do 12. st. duže ili kraće vrijeme u sastavu susjedne hrvatske, odnosno srpske države. Od sred. 12. st. B. ima svoje vladare s titulom bana (Borić, Kulin). U tijeku 13. stoljeća, lokalni vladari vladari iz Središnje Bosne (Ninoslav i Prijezda) odolijevaju nastojanjima kralja Ugarske da ukine njihovu lokalnu autonomnu vlast i područje izravno pridruži zemljama krune sv. Stjepana.
Političke težnje ugarskog dvora u 13. st. najčešće su skrivane i opravdavane borbom protiv krivovjerja o kojemu izvori govore od vremena bana Kulina (1180. – 1203.). Premještanjem biskupskog sjedišta iz Bosne u Đakovo (sred. 13. st.) ostavljen je prostor lokalnim kršćanima/krstjanima, optuživanima za krivovjerje, da do kraja 13. st. izgrade samostalnu hijerarhiju, poznatu kao Crkva bosanska, koja se naslanjala na ostavštinu hrvatskih glagoljaša.
Krajem 13. i početkom 14. st. veći dio današnje BiH je pod gospodstvom bribirskih knezova, dok je manjim vladao srpski raskralj Stefan Dragutin. Početkom dvadesetih god. 14. st., njegov nasljednik u Bosni, Stjepan II Kotromanić počinje snaženje i teritorijalno širenje svoje vlasti, koja se prostirala »od Save do mora i od Cetine do Drine«. Za njegova nasljednika i nećaka, bana Tvrtka nastavljeno je jačanje države i teritorijalno širenje, osobito na račun susjednih srpskih velikaša.
Na poticaj svoga suverena, hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I, i muža njegove sestrične, kćerke prethodnog bana Stjepana II, Tvrtko je preuzeo srpsku krunu. Na taj način je 1377. svoju vlast podignuo na razinu kraljevstva, a sebe na razinu kralja. Nakon njegove smrti (1391.) B. je zahvatio proces osamostaljivanja najistaknutijih velikaša, pa je to na unutarnjem planu bilo vrijeme dugotrajnih sukoba iz kojih je zemlja izašla teritorijalno podijeljena na oblasti Hrvatinića, Radinovića-Pavlovića i Hranića-Kosača, te na malen komad zemalja pod središnjom vlašću Kotromanića, većinom u središnjij Bosni.
Ta podijeljenost olakšala je tursko upletanje u unutarnje prilike. Turci 1463. zauzeli istočne i središnje krajeve države Kotromanića, a od sjevernih i zapadnih krajeva je hrvatsko-ugarski kralj Matijaš Korvin formirao dva zaštitna područja (Jajačka i Srebrenička banovina, otprilike Donjih Kraja i Usore sa Solima) koja su trebala štititi ostale hrvatske zemlje od osmanske opasnosti. Padom Hercegovine 1482., Jajačke banovine 1527. i Bihaća 1592., Turci su ovladali područjem današnje BiH i organizirali svoju upravu. 1580. osnovali su Bosanski pašaluk kojemu je jezgru tvorio teritorij srednjovjovne države u Bosni, kao i većina kraljevine Hrvatske.
U tom razdoblju nastaju krupne etničke promjene jer, osim što je stradavalo, domaće stanovništvo bježi pred Turcima u sigurnije hrvatske. krajeve. Uspostavom tur. vlasti otpočinje proces islamizacije, koji osobito snažno zahvaća zatečeno stanovništvo u tijeku druge pol. 15. st. i u 16. st., bez obzira na njegovu vjersku pripadnost. Slabljenjem Osmanskog Carstva tijekom 17. i 18. st. BiH potresaju nemiri, a u prvoj pol. 19. st. jačaju zahtjevi za reformama Carstva, što je praćeno ustancima (Husein-kapetana Gradaščevića) i bunama, koje je Porta krvavo gušila (Omer-paša Latas).
Na Berlinskom kongresu 1878. Austro-Ugarska je dobila mandat da okupira BiH, a 1908. ju je anektirala. Od tada na bosanskohercegovačkim prostorima raste srpsko-hrv. antagonizam. Srpski nacionalisti u »Mladoj Bosni« ubijaju austrijskog nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu 28. 6. 1914. Kriza izazvana time prerasta u I. svj. rat (1914. – 1918.). Slomom Austro-Ugarske 1918. BiH ulazi u sastav Kraljevine SHS, što je omogućilo nesmetanije djelovanje srpske politike. Šestosiječanskom diktaturom osnivanjem banovina, teritorij BiH podijeljen je po etno-geografskim linijama. Zapadna Hercegovina i gornji Vrbas s dominatno hrvatskim pučanstvom su pripojeni Dalmaciji/Primorskoj banovini kao njezino zaleđe, istočna Hercegovina Crnog Gori/Zetskoj Banovini, a ostatak je podijeljen na dva dijela, otprilike tokom rijeke Bosne, pri čemu je stara Turska Hrvatska postala Vrbavska banovina, a središnja i istočna Bosna rijekom Drinom uvučena u Srbiju, kao Drinska Banovina. Sporazumom Cvetković-Maček te granice su korigirane u Središnjoj Bosni i Posavini.
U toku II. svj. rata (1941. – 1945.) u BiH, tada u sastavu NDH, bjesni građ. rat u kojemu su stradale desetine tisuća Muslimana, Hrvata i Srba. Nakon rata BiH postaje posebna federalna jedinica nove Jugoslavije, a njezino stanovništvo islamske vjeroispovijesti dobiva sva prava naroda i konstituira, novu Muslimansku naciju. Nakon Titove smrti političke opreke među bosanskohercegovačkim narodima se produbljuju.
S raspadom Jugoslavije, prevlast u BiH ostvaruju nacionalne stranke: na prvim slobodnim izborima potkraj 1990. Muslimani, tj. Bošnjaci, uglavnom se priklanjaju Stranci demokratske akcije (SDA), Hrvati Hrvatskoj demokratskoj zajednici BiH (HDZ BiH), a Srbi Srpskoj demokratskoj stranci (SDS). Te stranke prevladavaju u Skupštini BiH i u državnom predsjedništvu, kojem predsjednik postaje Alija Izetbegović (lider SDA). Bošnjačkim i hrvanjima nastojanjima za državnom samostalnošću BiH (Memorandum o suverevitetu, 12. 10. 1991) protivilo s vodstvo SDS-a (Radovan Karadžić i dr.), koje je tijekom 1991. poticalo stvaranje Srpskih autonomnih oblasti unutar BiH. Vodstvo SDS-a bojkotiralo je rad državnih tijela, te je (21. 12. 1991) proglasilo Srpsku Republiku BiH (od 12. 8. 1992. Republika Srpska).
Uz podršku Hrvatske, vojno-politički se organizirala hrvatska strana u BiH (predvođena Matom Bobanom i dr.), proglašenjem Hrvatske zajednice Herceg Bosne (18. 11. 1991; od 28. 8. 1993. Hrvatska Republika Herceg Bosna).
Na međunarunarodno priznanje BiH (7. 4. 1992.) srpska strana odgovorila je ratom (uz pomoć i potkroviteljstvo Srbije i Crne Gore) i do kraja 1992. zauzima oko 70 % državnog teritorija (proganjajući muslimansko i hrvatsko stanovništvo). Srpskim snagama suprostavlja se Hrvatsko vijeće obrane (HVO; osn. 8. 4. 1992.), a potom i bošnjačka Armija BiH (osn. 4. 7. 1992). Uslijedilo je više bezuspješnih međunarodnih inicijativa za okončanjem rata, a 1993. – 1994. trajao je i hrvatsko-bošnjački sukob. Prestaje s posredovanjem SAD-a i uspostavljanjem hrvatsko-bošnjačke suradnje, koja je 1995. rezultirala vojnim uspjesima i okončanjem rata (→ Daytonski sporazum). Potom su unutar BiH stvorena dva entiteta: Federacija BiH (51 % teritorija) i Republika Srpska (49 % teritorija) te je uveden međunarodni polit. (OESS, UN i dr.) i sigurnosni (NATO) nadzor radi održanja mira. Procjenjuje se da je tijekom rata u BiH (1992. – 1995.) bilo više od 100 000 poginulih i oko 2,7 mil. prognanih i pogođenih ratnim nasiljem."
Narodi koji danas obitavaju u Bosni i Hercegovini kao konstitutivni su Bošnjaci, Srbi i Hrvati te i druge manjine. Sam je proces njihove nacionalne kristalizacije bio mukotrpan i dugotrajan.
Najčešće spominjano ime za stanovnike "zemljice Bosne", koja se u početku (7-10. vijek) protezala u lašvansko-lepeničko-vrhbosanskoj regiji je bilo Bošnjani. U popularnoj literaturi često upotrebljavan naziv "Bosanci" je tokom historije prošao mnoge promjene. Izvorno ime "Bošnjanin" (u latinskim izvorima: jednina "Bosnensis") prvobitno označava jedino pripadnika srednjovjekovne bosanske političke jedinice. U počecima osmanlijske vladavine, "Bošnjak" (turcizirano historijski "Bošnjanin") ime je za podanika kršćanske vjeroispovijesti, dok se izraz "Bosnalu" (Bosanac) odnosio na islamizirano domaće stanovništvo. Potom, za ustaljene osmanlijske vlasti, riječ "Bošnjak" označavala je svakog pripadnika zemlje Bosne ("Bošnjak-milleti"), pa i izraz "Bošnjak-kavmi" znači samo bošnjački narod, za što je prikladniji bio naziv "Bošnjak-taifesi", koji se sreće kao odrednica za stanovnika Bosne u narodnom ili "plemenskom" značenju. No, to je bila samo jedna od oznaka koju je vlast teokratske imperije koristila u svom birokratskom aparatu, samom je duhu Osmanlijskog Carstva bila strana bilo kakva ideja o nacionalnom okupljanju ijednog dijela prostrane imperije, a kamoli i sama pomisao da bi muslimani i kršćani neke vojno-političke jedinice tvorili ikakvu nadkonfesionalnu zajednicu.
Već u razdoblju sistematske islamizacije od 15. do 18. vijeka postoji prepoznatljiva diferencijacija u znaku trojnog sastava na vjersko-narodnoj osnovi. Sami su pak narodi koji nastanjuju BiH za sebe upotrebljavali različite nazive: od "Bošnjak" u cijelom spektru značenja, s težištem na teritorijalno-zemaljskoj oznaci, preko niza lokalnih i konfesionalnih imena, do modernih nacionalnih. Kod Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini su u 19. vijeku definitivno nadvladala nacionalna imena njihovih sunarodnjaka po vjeri iz susjednih zemalja, potisnuvši starije konfesionalne i regionalne odrednice. Kod muslimanskog stanovništva, situacija je bila kompleksnija, pa je uz razna politikom uzrokovana zastajanja, ime "Bošnjak" konačno afirmirano u posljednjoj deceniji 20. vijeka.
Sama je problematika interpretacije historijskih činjenica i "činjenica" složena pojava, često upotrebljavana u službi nacionalnih ideologija i podložna kritici zbog najčešće jednostrane historijske optike posmatrača i sudionika.
Paleolit[uredi | uredi izvor]
Na području Bosne i Hercegovine materijalnu ostavštinu paleolita obilježava najstariji spomenik paleolitske umjetnosti na jugoistoku Evrope – gravura u stijeni pećine Badanj kod Stoca, nazvana Konj napadnut strijelama, sačuvana fragmentarno, a bila je napravljena oko 12.000. p. n. e.
Neolit[uredi | uredi izvor]
Područje sarajevske, visočke i zeničke kotline današnje Bosne i Hercegovine bilo je jedno od glavnih područja naseljavanja još od prahistorijskih dana. Najstarija do sada poznata kultura iz neolita, u srednjoj i sjeveroistočnoj Bosni jeste Starčevačka kultura, zastupljena lokalitetom Obre I i Bajraci kod Kaknja i Gornja Tuzla. Kasnije će Kakanjska kultura dosta utjecati na nastanak i razvoj Butmirske kulture, najznačajnije neolitske kulture u Bosni i Hercegovini.[1]
Butmirska kultura je kultura mlađeg neolita koja se rasprostirala na teritoriji današnje srednje Bosne između Zavidovića i Sarajeva. Ime je dobila po Butmiru u općini Ilidža, koje je najstarije i najpoznatije arheološko nalazište u Bosni i Hercegovini iz kasnog Kamenog doba. Pretpostavlja se da je naselje bilo naseljeno od 5500 do 4500 godine p.n.e., a otkriveno je 1893. godine. Posebna specifičnost ove kulture je umjetnički stil u oblikovanju i ukrašavanju grnčarije. Istovremeno sa Butmirskom kulturom u srednjoj Bosni, u istočnoj i sjeveroistočnoj Bosni postoji Vinčanska kultura, dok je u Hercegovini Hvarsko-lisičićka kultura.
Eneolit[uredi | uredi izvor]
Doba eneolita na Balkanu je zastupljeno Vučedolskom kulturom i njenim podtipovima u Bosni i Hercegovini, zapadnobosanskim i juznobosanskim. Nalazišta su: Hrustovača, Debelo Brdo (Sarajevo), Donje Moštre (Visoko) i Varvara kod Rame.
Bronzano i željezno doba (Ilirsko doba)[uredi | uredi izvor]
Tokom Bronzanog doba, neolitsko stanovništvo su postepeno zamijenili predstavnici nekoliko kulturoloških grupa kao što su Glasinačka i Srednjobosanska grupa, od kojih će se formirati Iliri, narod koji je govorio zajednički indoevropski jezik. Nekoliko ilirskih plemena je u to vrijeme nastanjivalo područje današnje Bosne i Hercegovine, a najvažniji su bili Dalmati (od kojih je vjerovatno nastala riječ Dalmacija), su živjeli širom zapadne Bosne, dok su u srednjoj Bosni bili Desitijati.
Autarijati su naseljavali jugoistočnu Bosnu, Podrinje, sjevernu Hercegovinu, ali i područja zapadne Srbije i sjeverne Crne Gore. Bilo je to moćno pleme za koje se vezuje kulturni period poznat kao Glasinačka kultura.
Druga poznatija ilirska plemena koje treba pomenuti su: Japodi, Mezeji i Daorsi. Seobe Kelta u četvrtom i trećem vijeku prije naše ere su izbacile Autarijate sa njihove teritorije. Neka keltska i ilirska plemena su se miješali, kao što su Skordisci, mješovito ilirsko-keltsko pleme iz sjevernoistočne Bosne.
Prvi sukobi Ilira i Rimskog Carstva su se dogodili 229. prije nove ere. U Ilirskim ratovima koji su trajali od tada do 219. p. n. e., Iliri su izgubili dolinu Neretve. U narednih 200 godina, desile su se brojne bune i ustanci Ilira koji su ili pod rimskom upravom. Jedan takav ustanak je podignut i 6. godine n. e., u okolini Vareša i Vranduka (pod vodstvom Batona i Pinesa) ali je žestokom akcijom Rimljana ugušen 9. godine n. e. u tako da, za vrijeme cara Tiberija (9. n. e.), sve ilirske teritorije konačno prelaze pod rimsku upravu.
U primorju i uz donji tok rijeke Neretve pa sve do bokokotorskog zaliva, živjeli su Ardijejci i Plereji, koji su se bavili i plovidbom, za koju su od strane geopolitičkih neprijatelja prvenstveno romanskog i helenskog svijeta, neopravdano nazivani "piratima", iako su vršili presretanje tuđih, mahom rimskih brodova i kola, radi legitimnog naplaćivanja putarine i vodarine kao vida privređivanja.[2] Ovo je dokaz da su Iliri bili suvereni na teritoriju današnje regije Bosne, koju tako vodeći istraživači Ilira danas nazivaju užom Ilirijom[3].
Grčki historičar Strabon (oko 63. p. n. e. – 24. n. e.) navodi Ardijejce kao jedan od tri najjača ilirska naroda, uz Autarijate i Dardance, i kaže da su se ilirske teritorije prostirale od Panonije preko bosanskih planina do zaliva Rhizon (Risan).Ilirski kralj Agron bio je Ardijejac i u vrijeme njegove vladavine kraljevstvo Ilira bilo je najmoćnije, što ne poriču ni grčki ni rimski historičari. Bio je sin kralja Pleuratusa i vladao je od 250. do 230. godine p. n. e. Pod Agronom, Iliri su bili na vrhuncu svoje vojne moći, i na moru i na kopnu. Niko od susjeda Ilira u to vrijeme nije ni približno bio toliko moćan. Agronovo kraljevstvo se prostiralo većim dijelom historijskog područja Ilirije uključujući i ostrvo Hvar. Ono što je možda i najbitnije u smislu sticanja objektivnije slike o drevnim Ilirima Agronovog kraljevstva je običajno pravo koje je, sudeći po vladavini Agrona, kultivisalo pravičnost kao sistem vrijednosti. Tako je godine 231. p. n. e. Demetrije II, makedonski kralj, zatražio vojnu pomoć od Agrona protiv najezde vojno daleko nadmoćnijeg i mnogobrojnijeg napadača - Etolskih Grka. Agron je bez oklijevanja uslišio molbe makedonskog kralja te su Ilirski ratnici natjerali Etolske Grke u bijeg.
Uprkos opisu Ardijejaca koji su dali drevni rimski i grčki autori, a koji itekako mogu biti pristrasni i neobjektivni, obzirom da su se Iliri generacijama uspješno opirali asimilaciji od strane drevnih Helena a kasnije i Rimljana, nije teško izmedju redova izvući i nešto objektivniji opis Ilira kao naroda
Rat u Bosni i Hercegovini je opće prihvaćeni naziv za međunarodni oružani sukob na području Bosne i Hercegovine, koji se vodio između 18. rujna 1991.[1] i 14. prosinca 1995. godine. Smatra se dijelom jednog od sukoba raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Suprotsavljene snage su bile Republika Bosna i Hercegovina i samoproglašeni srpski i hrvatski eniteti unutar Bosne i Hercegovine, Republika Srpska (prvobitno Srpska Republika Bosna i Hercegovina) i Hrvatska Republika Herceg-Bosna, koje su podržane od SR Jugoslavije i Republike Hrvatske.
Sve tri strane koriste različit naziv i nadnevak početka rata. Hrvati, protekli rat, nazivaju Domovinski rat, a za početak rata obično uzimaju 1. listopada 1991. godine, kada je JNA razorila hrvatsko selo Ravno u istočnoj Hercegovini.[4][5][6][7] Pouzdanija je mjera početka da je velikosrpska agresija započela u Hercegovini već 19. rujna 1991., kad je JNA s 20-ak tisuća vojnika zauzela Dubravsku visoravan. Već sutradan je napala, zatim potpuno razorila te nastavila napadati ka Slanom i Dubrovniku, dok je drugom branom zauzela zračnu luku u Mostaru, grad Mostar, te se rasporedila na granice općine Mostara, davši do znanja da i općinu Mostar pripaja Republici Srpskoj, te odsijecajući Mostar od ostalog dijela zapadne Hercegovine.[1][8]
Srbi iz Bosne i Hercegovine ga nazivaju Obrambeno-otadžbinski rat, a za početak uzimaju 1. ožujka 1992. godine, napad na svadbenu povorku, u kojem je ubijen mladoženjin otac (stari svat) na Baščaršiji, u Sarajevu; inače je već 9. siječnja 1992. godine proglašena Republika Srpska, s nejasnim granicama, u jasnoj povredi suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti BiH.[9] Bošnjaci ga nazivaju Agresija na Bosnu i Hercegovinu, a za početak uzimaju 1. travnja 1992. godine, kada su srpske paravojne postrojbe po naređenju šefa srbijanske tajne službe Jovice Stanišića prešle granicu, napale grad Bijeljinu i izvršile prvi pokolj Bošnjaka.[10][11]
Primjedbe
Objavi komentar